Umjetnički proces
Zlatan Vehabović
Razgovor u atelijeru s Marcelom Bačićem
Znao sam da ću se u zbirci susresti s različitim artefaktima, sa slikama, ali i sa skulpturama i trodimenzionalnim predmetima. Kako bih mogao slikati slike, raditi s plošnim materijalom, posegnuo sam za digitalnim foto arhivom muzeja. Raznoliku sam zbirku tako sveo na dvodimenzionalne činjenice, podredio sam je, pod navodnicima, svojim vlastitim potrebama. Moj je senzibilitet određivao što će se s čime spojiti, pa je usput sigurno i odao što o tom materijalu mislim.
Digitalni kolaž
Marcel Bačić
Razgovor u atelijeru sa Zlatanom Vehabovićem
Iako su Vaš materijal plošne slike, od grafičkog dizajna do fotografskog portreta, te će se slike zaista mimo svakog očekivanja sastati na zajedničkoj podlozi Vašeg platna. Znate kako se nadrealizam oduševljavao onim Lautréamontovim „neočekivanim susretom šivaće mašine i kišobrana na stolu za seciranje”.
Zlatan Vehabović
Razgovor u atelijeru s Marcelom Bačićem
Materijal je izvirao iz kaosa te vlastitom inercijom sugerirao kontraste koji su čekali moju prosudbu. Neke se stvari međusobno jednostavno nisu slagale, no ja sam nastojao biti strog prema sebi, nastojao sam se suprotstaviti inerciji, povlađivanju nekakvom sentimentu, lijepim bojama, odnosima koji su lijepi sami po sebi. Ideja je bila da se to izbjegne. Ali kako? Pa tako da pokušam s tim materijalom što kritičnije postupati, prosuđivati te odnose na jednoj višoj razini ako je moguće, provjeravajući te odnose tri, četiri, pet puta, provjeravati ih i u ikonografskom smislu. Što znači ikonografija? Spojiti Tartagliu s konjima i pitati se kakva bi mogla biti sugestija jednog takvog odnosa.
Teško mi je reći je li moja uloga bila nešto više od uloge pažljivog arheologa, ali mislim da je trebalo osjetiti pravu mjeru između pronađenog i izbjegnutog, prihvaćenog i odbačenog.
Nepoznati autor, Konji uz rijeku, SAD (?), oko 1910., Zbirka starije fotografije, MUO 35119/28
Marija Braut, Marino Tartaglia II, Zagreb, 1979., Zbirka novije fotografije, MUO 39280
Ivan Picelj, Djela i kretanja 9 slikara, Hrvatska, 1960., Zbirka grafičkog dizajna, MUO 11561/3
Zlatan Vehabović, 9 slikara, 2022.
Sandra Križić Roban
Slika kao arhiv, arhiv kao kolaž
Na slici velikog, gotovo kvadratnog formata, u sredini prizora ispranom zelenkastom bojom naslikano je manje krdo konja. Piju vodu uz neku rijeku, ili možda jezero. Ovaj je prizor ustvari pozadina kompozicije, sastavljene od niza isječaka koje Zlatan Vehabović preslaguje i konačno formira u cjelinu postupkom digitalnog kolaža. Čini se da pojedine detalje prepoznajemo, i da ih gotovo sa sigurnošću možemo povezati s njihovim izvorima. No, kao i mnogo puta dosad, slika nam izmiče. Ne spominjem ovu davno izrečenu tezu Rolanda Barthesa tek tako. Jer zapravo, sve u ovom umjetnikovom ciklusu dovest ćemo u vezu s fotografijom bez koje, kako ćemo vidjeti, naslikano ne bi moglo egzistirati u novostvorenom kontekstu. Pa tako ni spomenuti konji, koje je umjetnik preuzeo s jedne fotografije.
Zlatan Vehabović
Razgovor u atelijeru s Marcelom Bačićem
Početkom gradnje kompozicija bivao je čest slučaj da se u prvih deset minuta dogode tri ili četiri odnosa koji se u idućih šest sati pažljivog rada više neće ponoviti. Svježi um će donijeti u pravilu više rezultata nego sati pažljivog kalkuliranja, dodavanja te oduzimanja. Teško je sve to sagledati, bitka je velika, elementi su svi tu, no što s njima – ne mogu reći da mi je uvijek sve jasno. Nekad se stvar dogodi, nekad se ne dogodi, češće se ne dogodi.
Digitalni kolaž
Zlatan Vehabović, Kompozicija # T, 2021.
Sandra Križić Roban
Slika kao arhiv, arhiv kao kolaž
Princip korištenja fotografije kao pozadine kolažiranog prikaza ponavlja se u nizu primjera, no kako to već biva s ovom osobitom tehnikom, opirem se zaključiti da je riječ o matrici. Više od inzistiranja na sustavu, zanima me zašto spaja pojedine detalje; zašto preokreće pojedine portrete, jukstaponira površine crteža, akvarela i drugih tehnika, prikaze konja i ljudi? Ova “naša” konkretna priča, muzeološki institucionalizirano nasljeđe za koje Vehabović smatra da ga odlikuje jedna vrsta skromnosti, svi ti Bućanovi plakati, potpis Ljube Babića koji se poput anagrama krije u dijelovima plakata izložbe davno održane u Umjetničkom paviljonu, Maurovićevi crteži, Klaričine i tko zna čije fotografije, tanjuri iz kojih je jela vlastela dok im se na “glavu” – jer je preokrenut – izlijeva sadržaj iz neke boce, vjerojatno sačuvane u zbirci stakla, osobit je arhiv iz kojeg umjetnik poseže bez da ga eksplicitno objašnjava gledatelju. Preostaje nam da pratimo potencijalne poveznice koje ćemo uspostaviti sami, kao jedan od mogućih putova, jer svi su legitimni.
Sandra Križić Roban
Slika kao arhiv, arhiv kao kolaž
Jer kad je riječ o kolažu, ne zanima nas narativnost iskorištenih slika (ili u konkretnom slučaju, fotografija predmeta iz muzejskih zbirki), nego prekidi koji nastaju njihovim kolažiranjem, obrisi nepravilnih oblika koji simuliraju postupak izrezivanja i postavljanja dijelova jedan na drugog. Digitalno slijepljenih. Da bi ih se zatim počelo slikati. Slika na taj način postaje prijenosnik novih informacija, ili bolje rečeno, zbir informacija koje promatramo na nov način.
Digitalni kolaž
Zlatan Vehabović, Totoa, 2021.
Marcel Bačić
Razgovor u atelijeru sa Zlatanom Vehabovićem
Umjetnik nam otvara oči za djela koja nismo primjećivali, koja možda ni on sam nije primjećivao. Vi ste taj regres zaustavili izborom određenih djela iz muzeja. U sporu oko stvaralaštva pridružili ste se sumnji u originalnost, ali na taj način samo preformulirali pitanje o prethodnicima i utjecajima. Teško bi bilo reći da ste Chromosova ličioca odabrali za svog prethodnika, ali nije riječ o tome što ste izabrali nego o tome da ste se za izbor uopće odlučili. Slikama ste dali prednost pred slikanjem, tuđim slikama slikate svoje slike. Vrlo različitim slikama, svoj ste izbor, ako tako smijem reći, provokativno uneredili. “Kakofonija“, za koju ste rekli da u sebi skriva neku nadvrijednost, mogla bi biti artistička pravrijednost.
Zlatan Vehabović
Razgovor u atelijeru s Marcelom Bačićem
Moja je generacija stasala na ideji da je povijest završila, da se nema što novo dodati. Od početka smo odgajani kao da sve već postoji, kao da su sve slike već naslikane, sve knjige napisane, sva glazba komponirana. Naravno iz vizure pojedinca to je tjeskobna i krajnje demotivirajuća polazišna točka. No što ako je zaista tako? Jedan glazbenik kojeg volim tvrdi da je upravo tako, te je jedina moralna pozicija pjevati već napisane pjesme i da je svako autorstvo, ako smijemo ubaciti dozu cinizma, pitanje osobnog ega. Jer, tvrdi, glazba svoju svrhu ostvaruje izvedbom u zajedništvu. Stoga, ako je poanta svjedočiti kreativnom činu u zajedništvu, arhiv postojećeg dovoljan je za narednih milijun godina.
Zlatan Vehabović, Kompozicija # B, 2022.
Aleksandar Kukec, Ana, Hrvatska, 1954., Zbirka novije fotografije, MUO 58682
Milan Vulpe, Chromos boje za vagone, Zagreb, 1956., Zbirka grafičkog dizajna, MUO 53619
Slavko Jelinek, Interijer stana u zgradi, naselje Trnsko, Zagreb, 1963.-1965., Zbirka arhitekture, MUO 55621/3
Nepoznati autor, Bauhaus, Hrvatska, 1981., Zbirka grafičkog dizajna, MUO 52488
Sergije Glumac, Studija klečeće figure, Zagreb, 20. st., Zbirka slikarstva, MUO 49951
